Vrijedi li učiti je da bude poštena?

Nerijetko se pitam da li je ispravno ono čemu želim da naučim svoje dijete. Sad, kad je interakcija sa drugom djecom sve češća i kad vidim kako ih roditelji usmjeravaju (ili ne usmjeravaju), ne mogu da se ne zapitam da li će se Ona znati snaći u tom svijetu kad ja ne budem tu.

Ne dozvoljavam joj da gura drugu djecu na toboganu, učim je da čeka svoj red i da pomogne drugoj djeci ako je to u stanju. A onda dođe djevojčica ili dječak koji poguraju nju, preskaču je i bukvalno izbace iz igre a ona u čudu. Mame ne reaguju, ne reagujem ni ja jer neću uvijek biti tu da je zaštitim i mora naučiti da se brani sama. Ali šta da joj kažem kad me pita zašto ona djevojčica ne čeka da ide po redu. Zato što ne zna da to nije lijepo ponašanje. Ali, to joj nije dovoljno. Mnogo je „zašto“ u ovom uzrastu a ja nemam uvijek odgovor na to pitanje.

Kako da je pripremim za svijet u kojem će se snalaziti svojom dobrotom i plemenitošću ako se te osobine ne cijene u tom svijetu. Ne želim da ružnim postupcima, nepoštovanjem drugih ljudi i prevarama dobija ono što želi ili čak, ono što joj pripada. Tužno je što ne mogu svom djetetu dati odgovor na pitanje zašto ona tamo djevojčica može da čupa cvijeće iz komšijine bašte a ona ne može. Ako takvo ponašanje nije lijepo, zašto onda ona to radi. Ne mogu joj reći da djevojčica nije dobra jer to što radi, radi jer joj je dopušteno.

Dječak njenog uzrasta tuče svoju baku, čupa je za kosu i baca se jer ne želi da ide kući. Nakon nekoliko sati sam prvi put doživjela da me moje dijete udara, vuče za majicu i ispušta neke čudne krike.Onda sam shvatila da je sve to vidjela od njega, na taj način je uspio u svojoj namjeri da ostane gdje jeste pa je u svojoj maloj glavici uvidjela da to tako treba. Cijeli dan priče i gluma da sam ljuta mi je trebalo da joj objasnim da to nije u redu.

Ali doći će neki drugi dječak i neki novi fazon za koji će misliti da je prihvatljiv a ja ću je učiti da nije. Onda će krenuti u vrtić, školu i ostaće zatečena ponašanjem druge djece a ja ponašanjem roditelja koje ne mogu promjeniti. I kako onda učiti svoje da treba da bude dobro, neiskvareno i pošteno.

 

Negativni ljudi oko nas

Sposobnost je znati stati kad treba. Veliko umjeće izbjeći bespotrebne sukobe sa ljudima koji vam nisu bitni, koji su tu jer moraju biti tu gdje ste i vi. Sposobnost je ne dozvoliti da vas dotiču takve stvari, riječi bačene u vjetar, spletke i intrige kojih želite da se klonite, po principu – ne diraj me, ne diram te.

Trudim se izbjegavati takve osobe. Negativne ljude koji se ne raduju tuđoj sreći i raduju tuđoj nesreći. Oni se hrane našim nerviranjem. Svaka riječ koja bi ih ušutkala je zapravo baš ono što žele – svađa. I kako naučiti da te ne dotiču takve stvari? Lako! Pomislite na ono što najviše volite, ono zbog čega vam nije žao da date svoj život. Može li se uporediti briga za to najdraže sa nekim sasvim nebitnim likom kome je jedini cilj da vas iznervira? Naravno da ne može.

Juče sam pročitala nešto što je zaista istinito i to mi je dalo podstrek da još čvršće zatvorim vrata negativnim ljudima a širom da ih otvorim pozitivnim.

Baka servis, obavezan ili dobrovoljan?

„Ma baš me briga. Ona će je čuvati i tačka. Baba joj je.“ Ponovila je po ko zna koji put. A ja sam se, ko zna koji put, pitala ko je u pravu. Ona, koja smatra da baba ima obavezu da čuva dijete kad god mama i tata to požele ili ja, koja se ustručavam i onda kad mi je neophodna ta pomoć.

Zaista, moraju li baba i deda sve ostaviti i čuvati unuče? Imaju li pravo na odmor, uživanje u nekim svojim interesovanjima, drugim poslovima?

Ja imam tu sreću da me nijedna nikada nije odbila, obe bi sve ostavile i ostavljale su kad bih samo rekla Treba mi… Ali, ne mislim da je njihova obaveza da skaču na svaki moj mig. Ne mislim da bi bile loše bake kad bi nekad rekle da ne mogu, da su umorne, da imaju druge planove. I ne bih se ljutila.

Svaki čovjek ima svoj životni put, planove koje pravimo, želje koje želimo da ostvarimo. Čak i kad se završi radni vijek, ne završava se život, nekima tek tada i počinje. Neki planiraju da putuju, isplaniraju put baš na neki datum i odjednom se pojave djeca, sa vrata nešto dovikuju i odlaze. Dva malena stvorenja sliježu ramenima, mama i tata negdje idu, bićemo kod tebe, bako. I baka, šta će, odlaže svoj put. Put o kome djeca ništa ne znaju. Jer, baka nema drugog posla osim da čuva unučiće.

Da ne budem shvaćena pogrešno, ja nemam ništa protiv baka-servisa, naprotiv, redovno ga koristim. Ali, imam protiv shvatanja da je to njihova obaveza. Ne. Naša je obaveza da čuvamo i pazimo svoju djecu. Njima svaka čast kad uskaču, kad imaju volju i kad se i sami ponude.

Osim toga, ako već imamo tu sreću da imamo kome ostaviti dijete, bila to mama ili svekrva, možemo li i imamo li pravo zamjeriti im što su im dale kocku čokolade? Što su pustile da skače do mile volje? Što nisu obule čarape koje se slažu sa majicom? Ako svojom voljom ostavljamo dijete nekome, bilo kome, onda moramo biti svjesni da ga niko, baš niko neće čuvati kao mi. Ne zato što smo najbolje već zato što imamo različito mišljenje, zato što je meni nešto simpatično a nekom drugom nedopustivo.

index

slika preuzeta sa interneta

Zato, sledeći put kad vam svekrva ili mama (u ovom slučaju je svejedno) vrate dijete u crveno-žuto-ljubičasto-narandžastoj kombinaciji, nemojte se ljutiti. Zamislite da su vam zalupile vrata pred nosom i rekle da su one svoju djecu davno odgojile i da ih tuđa ne zanimaju. Da, ima i takvih. Znam, ima i onih iz druge krajnosti, koje sve znaju bolje od vas i znam da vam se kosa diže na glavi kad zamislite svekrvu sa vašim mezimčetom u ovoj šarenoj kombinaciji (jer, mami nekako ne zamjerimo) ali ipak, nasmijte se. To je najmanje što možete. I, naravno, presvucite dijete, ako vam baš smeta.

Savršen trenutak u nesavršenoj svakodnevnici

Stalno se trudim da u svom domu napravim jednu oazu mira i opuštajuće atmosfere, ono kao na slikama, kad vas ponese inspiracija pa isto to želite i kod sebe. I taman što to postignem, zadovoljstvo prestane. Treba mi nešto novo, nešto drugačije, nije do mene. Sve lijepo sredim i opet to nije to.

Zapravo, šta očekujem? Očekujem da neki čarobni štapić umjesto mene završi sve dnevne obaveze, doručak, ručak, veš, pranje, peglanje i sve one sitne i lagane posliće koji, zapravo, najviše vremena oduzmu pa da onda uživam u toj maloj oazi, čitam knjigu, pijem kafu… I sve to dok Ona spava jer je u budnom stanju ne smijem ostaviti samu ni na minut (čim se vratim, nađem je na stolici, propinje se na prste da „dokati neto“).

I tako mislim da oazu ne znam stvoriti. Čekam taj neki savršen trenutak, onaj kao u reklamama, na ljuljašci između dva drveta, sunce se probija kroz hlad krošnji, kafa pored i dobra knjiga u ruci. A taj trenutak nikada neće doći. Ne zato što ne postoji već zato što ga ja neću znati prepoznati. Zato što sam ih propustila na hiljade. Zato što za njega nije potrebna kompletno sređena kuća već samo jedan mali kutak i malo vremena za sebe. Zato što sam u grču ako ona spava a ja to vrijeme ne koristim za nešto „korisno“ već za sebe. A šta je korisnije od duševnog mira!?

Slike sa raznih reklama, blogova i portala dovele su me u stanje težnje dovođenja životnog prostora u savršen red. U jednu skladnu cjelinu u kojoj nijedan dio ne odstupa svojom prosječnošću. Željela sam da i ja imam to nešto što će me očaravati iz dana u dan. I kad to nešto stvorim, divim se tog trenutka a idućeg dana je isto kao i sve ostalo.

Šta mi je otvorilo oči? Pogled na moje slike. Slike koje nisu ušminkane i nisu namjenski pravljenje za divljenje. A divila sam im se. Divila sam se onom što sam ja stvorila a nisam ni bila svjesna toga. Kad su nam vidici široki, ne vidimo detalje. A ponekad se moramo usmjeriti na njih da bismo stvorili cijelu sliku. To su sitnice koje me okružuju, čine moju oazu mira, opuštanja i kreativnosti, one kojima se divim jer me ispunjavaju radošću a koje do sada zaista nisam shvatala za ozbiljno.

wpid-img_20150903_125830.jpg

DSCN6772wpid-img_20150330_093716.jpgDSCN2458

Sebičluk ili ne?

„Sebična sam zato što ne brinem tuđe brige.“ A možda drugi samo previše vode računa o tuđim poslovima. Ne, nisam ja sebična i neću sama sebe ubjediti u isto. Još kao djetetu ostala mi je urezana jedna rečenica u mislima: „Nemam svoje probleme pa moram brinuti o tuđima“. Izrečeno je to od strane najvoljenije mi osobe na svijetu i sa prizvukom žaljenja što ne može uživati u svojoj porodičnoj idili i tada sam, svojom djetinjom glavom, odlučila – ja neću da imam tuđe probleme ako mogu bez njih.

Volim svoje prijateljice, sestre, kumu. Zaista ih iskreno volim ali, neka mi oproste, ne mogu noćima da ne spavam zbog njihovih životnih priča kad imam svoju, koju živim kako želim i kako moram, sve zavisno od okolnosti ali živim je sretno i najpribližnije onom što sam priželjkivala. Svaka od nas je birala svoj životni put, svaka je znala u šta se upušta i šta je očekuje. Nadale smo se najboljem, vjerovale u to i kad nije bilo sjajno i sve smo, na svoj način, sretne. Ono što je meni radost, nekoj drugoj nije. Ono što nekoj jeste, meni nije. Različite smo i ne želim i ne mogu da sudim nijednom braku niti vezi na osnovu onoga što vidim. I kad znam, osjećam da neka od njih nije sretna, nemam ja pravo da osudjujem onog pored nje ili druge ljude oko nje za njenu tugu. Nemam pravo da sudim ničijim postupcima, čak i kad me bole suze prolivene na mom ramenu. Sama je birala. Sama ima pravo da odluči kako će dalje. Ja samo mogu da pružim ruku i riječ razuma, da nepristrasno dam mišljenje ako se od mene isto traži ali ne mogu da joj kažem da je pogriješila. Možda sam pogriješila ja. Možda mene takav život ne bi činio sretnom ali nju čini i možda su te suze samo potreba da se olakša duša prijatelju.

Ne, nisam ja sebična zato što me ne dovodi do očaja njegovo ponašanje prema njoj. Sebična bih bila kad bih njoj rekla ono što mislim o njemu, njoj koja će do kraja života sa njim dijeliti dom i koja će se pitati otkud meni pravo da o njima pričam. Sebična bih bila kad bih joj zatvorila svoja vrata samo zato što mi se ne sviđa njen izbor.

Meni je žao, iskreno žao što više nema onog istog osmjeha na njenom licu ali to je i dalje ona. Žao mi je što on nije ono što je očekivala ali ona ga voli i ako je sretna, kao što tvrdi, zašto ja onda ne bih mirno spavala pored svog muža i djeteta. Ne mogu ga promjeniti i neću joj pomoći tako što noćima neću spavati razmišljajući kako je njoj.

Neka mi oproste svi koji misle suprotno, ali mislim da to nije sebičluk.

Sreća

Čitam ovih dana o sreći. Izgleda da me takvi tekstovi sami pronalaze, gdje god se okrenem, sreća, sreća, sreća… I, da, potvrdim i ja da su sreća male stvari, zaista vjerujem da je tako ali ponekad, u brzini koju sam sama sebi nametnula, shvatim da te male stvari zanemarujem, uzimam ih zdravo za gotovo, kao da se podrazumjeva njihovo postojanje.
Sve prođe. I posao, i nagomilane obaveze, čekanje prevoza, prozori umrljani, veš izgužvan… Baš sve. Ako danas ne stigneš, stići ćeš sutra. Život ne zavisi od toga. Život zavisi od zdravlja kome stres nije prijatelj. Zavisi od osmjeha koji nas okrepljuje. Od sreće koja se širi grudima kad te male ručice zagrle. Zavisi od nas. Takav je kakav je. Jedna, veoma važna mi osoba, jednom je, u svom haosu od života, rekla nešto što me je ošamarilo, dok sam se žalila na svakodnevne gluposti: „Ja imam jedan život i okolnosti takve kakve su. Mogu da biram – da kukam i jadikujem i budem ljuta na cijeli svijet a znam da ništa ne mogu promjeniti ili da prihvatim stvari kakve jesu i budem srećna sa onim što imam“. Svaki put, kad mi nešto ne ide po planu, sjetim se ovoga.
Juče sam gledala film. Sitnica a danas me čini sretnom ta opuštenost kojom sam bila ušuškana. Dovela sam svaštaru u red i začas se stvorio i red u mojoj glavi. Pišem. Kradem vrijeme od sna ali ipak pišem. Srela sam drugaricu iz osnovne škole, jednu od onih zbog kojih vam školski dani ostanu u lijepoj uspomeni. Moje zlato je naučilo da me zove imenom pa se rastopim svaki put kad umjesto Mama čujem Niza (što bi značilo Snježa). Mnogo je sitnica kojima se radujem, mnogo je onih kojima bih se trebala radovati.
Nije da nema onih manje lijepih trenutaka ali, kad pogledam unazad, njih sve manje pamtim. Čak i ljude koji su me, u prošlosti, povrijedili, pamtim samo po lijepim stvarima. Jer, život je lijep. Imamo život, mi koji ga možda i ne cijenimo. Imamo svoje najdraže uz sebe, zdrave i sretne, kao što smo mi. Nadam se da će se velika većina složiti sa mnom.

Da li je vaše dijete genijalac?

„Mame i tate, na osnovu ovih parametara, mogu da u najranijem uzrastu deteta otkriju nadarenost i pomognu mu da razvije talente. Evo šta sve mogu mali genijalci…

– u prvoj godini života ima omiljenu bajku, seriju, crtani film

– razlikuje sve boje do drugog rođendana

– kada navrši 24 meseca prepoznaje slova

– sa dve godine ume samo da sastavi slagalicu (puzle) koja ima više od 20 delova, broji do deset i više

– u trećoj godini piše slova i brojeve

– posle četvrtog rođendana čita kraće i lakše tekstove

– do pete godine sabira i oduzima proste brojeve i vešto „barata“ kompjuterom“

Ne, ovo gore nije moj tekst, ako ste se zgrozili već na početku čitanja. Ja jesam. Zgrozila sam se jer mi se čini da je sve postalo takmičenje pa tako i ono najljepše što imamo u životu – naša djeca. Srećna sam što još uvijek nisam primorana da se „družim“ sa mamama vršnjaka svoje genijalke (meni je genijalno kad mi potrči u zagrljaj i kaže gaga) jer imam bliske prijateljice sa djecom tog uzrasta a među nama nema tog rivalstva. Ko zna čega bih se naslušala i koliko bih se nervirala kad dođem kući.

Realno, zašto bi neko htio da mu dijete bude genijalno? Za dijete i njegovu budućnost je bolje da nauči da čita sa četiri a ne sa šest, sedam godina? Ili je to zato da bismo se mi, roditelji, imali čime hvaliti? Moje dijete zna sve boje a tvoje još ni rečenice ne sastavlja, sram ga bilo!

Svako dijete je priča za sebe. Odrasli ljudi, takođe. Ja ne želim da mi dijete brže nauči čitati nego što nauči razlikovati dobro i zlo. Ne bi mi značilo da zna sabirati i oduzimati sa četiri godine ako se još ne zna ni sama obući. To što bi znala prepoznati slova u drugoj godini ne bi moglo sakriti brigu ako svaki dan ne gledam osmjeh na njenom licu.

Sve u svoje vrijeme. Ako ne dođe u to vrijeme, onda treba reagovati. Učiću je svemu. Učim je svemu. Ali u skladu sa uzrastom i njenom željom da me prati. Ako ne želi da mi kaže šta je to na slici, neću je ni forsirati. Reći će drugi put. Zna kako kaže krava, ovca, maca ali ne mislim da zaostaje u razvoju ako još uvijek ne prepoznaje vuka ili papagaja na slici. Zna osnovne stvari i ima želju da uči a to mi je najbitnije.

Da li će završiti školu odličnim uspjehom i upisati fakultet ili će se baviti nečim kreativnim što ne zahtjeva učenje, ne razmišljam. A poznajem roditelje koji već sada o tome misle i planiraju životni put tim malim stvorenjima kojima je bitna samo igra.

Ako bude sretna i zadovoljna svojim životom, ja ću smatrati da sam svoj zadatak obavila.