Sreća

Čitam ovih dana o sreći. Izgleda da me takvi tekstovi sami pronalaze, gdje god se okrenem, sreća, sreća, sreća… I, da, potvrdim i ja da su sreća male stvari, zaista vjerujem da je tako ali ponekad, u brzini koju sam sama sebi nametnula, shvatim da te male stvari zanemarujem, uzimam ih zdravo za gotovo, kao da se podrazumjeva njihovo postojanje.
Sve prođe. I posao, i nagomilane obaveze, čekanje prevoza, prozori umrljani, veš izgužvan… Baš sve. Ako danas ne stigneš, stići ćeš sutra. Život ne zavisi od toga. Život zavisi od zdravlja kome stres nije prijatelj. Zavisi od osmjeha koji nas okrepljuje. Od sreće koja se širi grudima kad te male ručice zagrle. Zavisi od nas. Takav je kakav je. Jedna, veoma važna mi osoba, jednom je, u svom haosu od života, rekla nešto što me je ošamarilo, dok sam se žalila na svakodnevne gluposti: „Ja imam jedan život i okolnosti takve kakve su. Mogu da biram – da kukam i jadikujem i budem ljuta na cijeli svijet a znam da ništa ne mogu promjeniti ili da prihvatim stvari kakve jesu i budem srećna sa onim što imam“. Svaki put, kad mi nešto ne ide po planu, sjetim se ovoga.
Juče sam gledala film. Sitnica a danas me čini sretnom ta opuštenost kojom sam bila ušuškana. Dovela sam svaštaru u red i začas se stvorio i red u mojoj glavi. Pišem. Kradem vrijeme od sna ali ipak pišem. Srela sam drugaricu iz osnovne škole, jednu od onih zbog kojih vam školski dani ostanu u lijepoj uspomeni. Moje zlato je naučilo da me zove imenom pa se rastopim svaki put kad umjesto Mama čujem Niza (što bi značilo Snježa). Mnogo je sitnica kojima se radujem, mnogo je onih kojima bih se trebala radovati.
Nije da nema onih manje lijepih trenutaka ali, kad pogledam unazad, njih sve manje pamtim. Čak i ljude koji su me, u prošlosti, povrijedili, pamtim samo po lijepim stvarima. Jer, život je lijep. Imamo život, mi koji ga možda i ne cijenimo. Imamo svoje najdraže uz sebe, zdrave i sretne, kao što smo mi. Nadam se da će se velika većina složiti sa mnom.