Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“

Jedanaesti dan (neću da budem savršena) 

Ne znam zašto mi je tako teško ispuniti sebi data obećanja. Zašto je tako teško održati ritam koji omogućuje dobru organizaciju i mnogo više vremena?  Nekad izgubim volju, nekad nešto poremeti planove pa mi je teško vratiti se na kolosijek svakodnevnice. Deset dana sve ide svojim tokom i kuća je čista,  veš ispeglan, ručak spreman, dijete sretno, ne jedem slatko, imam energiju za sve, vježbam, družim se… Jedanaestog dana zastanem i već nema ručka, otvaram novu čokoladu dok puštam dijete da gleda crtani iako je kasno. Sve to da bih malo odmorila, samo jedan dan. I već sledećeg ispadam iz rutine i gubim volju da budem super organizovana i savršena u svemu. 

I baš tog jedanaestog dana se zapitam u čemu je smisao te sjajne organizacije kad u kući nema tragova da tu žive obični ljudi kojima se uglavnom ne da ustati pa ostave čašu na stolu preko noći, ne pokupe suđe odmah poslije ručka, ne vraćaju jakne u ormar, ne uče dijete da se igračke po svaku cijenu moraju pokupiti prije spavanja. 

Nema smisla u tome. Red u kući i dobra organizacija mogu biti samo podloga duševnom miru a pravi smisao života je voljeti svoj život. Uživati u njemu i živjeti punim plućima. Pisati. Čitati. Puštati zmaja. Dotaći oblake. 

Možda će izbjegavanje slatkog učiniti da imam više energije i možda će mi svakodnevno čista kuća donijeti spokoj ali čokolada i razbacane igračke će mi izmamiti osmijeh i upotpuniti sliku savršenstva onakvog kakvim ga ja vidim. Jer moj život je moj, jedan i jedini i želim da ga živim i da mu se radujem dok  malene ručice gase usisivač i odvlače me da „vidim nešto“ 

Kako se navikavamo na vrtić

Prve dane u vrtiću smo preživjeli. Lakše Ona nego mama iako je bilo baš onako kako sam strahovala. Vrištanje i plač, neispavanost i otimanje. I opet plač kad sam došla po nju. I cijela tri dana tako. Četvrti dan tek koja suzica dok drži tetinu ruku i pušta mamu.

Novi drugari, nove priče, navike, igre… posebno sam se radovala kad je brzinom svjetlosti počela da kupi igračke pred spavanje, da ih ne odnese miš. Posebno hvala vaspitačici za ovo. Ona se prilagođava iako smo malo-malo pa kući. Virusi nas ne zaobilaze a ja već gubim strpljenje u borbi sa njima.

Ona se prilagođava a ja? Ja brinem. Hiljadu pitanja mi se vrzma po glavi. Kad na putu prema kući kaže da je gladna, brinem se da nije jela. Kad kaže da više neće da ide u vrtić, strahujem da joj nije lijepo tamo. Kad kaže da Maja neće da se igra sa njom i da joj je rekla da njena mama neće doći po nju, brinem se da se osjeća odbačenom. Brinem se zbog svega što ne mogu promjeniti, ne mogu vidjeti da li je sretna, da li stoji sa drugarima ili im prilazi da se igra, da li čeka da je pozovu ili trči za njima iako je odguruju. A sve te stvari, i da vidim i znam, ne mogu promjeniti a ipak brinem.

Da li je teta voli jednako kao ja!? Naravno da ne, ko će je voljeti kao ja. Ali, ako je ne voli toliko, kako će se brinuti o njoj? Kako će Ona u njoj pronaći sigurno utočište pored toliko druge djece.

Znam, suludo je to što mislim. Njoj je lijepo u vrtiću, čak i kad me pita jel nećemo više ići tamo. Treba vremena da se navikne da će joj vrtić biti druga kuća, da tu nismo došli samo da se poigramo i idemo. Tješi me što, kad je pitam da li voli teta i da li teta voli nju, uvijek odgovara sa DA. Tješe me priče o drugarima ispričane uz osmjeh.

Tješi me osmjeh na njenom licu kad joj kažem da su je se drugari i teta poželjeli i da sutra idemo u vrtić.

 

Noć pred polazak u vrtić. Mamine nedoumice

Kažu da je teže nama nego njima. Taj polazak u vrtić. I nadam se da je tako. Želim da je tako. Sutra je taj dan. Sjedim i grickam nokte, zamišljam kako ćemo ući kroz veliku kapiju, na ulazu će ugledati sliku Maše radovaće se. Tražiće da joj obujem nove papuče, one sa macom za koje se suzama izborila (Ako mi ne kupiš, plakaću). Ne padam na suze ali papuče su nam svakako trebale a ja sam tog trenutka željela sve da joj pružim samo da prihvati taj trenutak razdvajanja. Kad obujemo papuče, potražićemo našu tetu. Onu koja nam je dala igračku i obećala još jednu kad ponovo dođemo. Onu koju smo gledali na slikama da bismo je zapamtili. I radovaće joj se, pružiće joj ruke da je uzme. Mamu će poljubiti, malo i kratko plakati kad zatvori vrata i sama zaplače sa druge strane. Ona će brzo prestati ali mama neće. Drugu djecu će gledati sa rezervom, držaće se za tetinu suknju dok ih ne upozna. Onda će se opustiti i neće htjeti da ide kući kad mama dođe po nju.

Ali…

Šta ako se sutra probudi neispavana? Šta ako mi kaže: „Pusti me da spavam, neću u vrtić. Sutra ću“? Pa je mimo njene volje obučem, umijem, napravim joj kike i stavim torbicu na leđa. Plakaće dok sve to budem radila i govoriće da neće da idem na posao. Proći ćemo kroz onu veliku kapiju a ona će se otimati i vrištati, ni Maša ni nove papuče neće biti dovoljan adut da svojevoljno uđe. A „naša“ teta, igrom slučaja, ne bude tu? Šta ćemo onda?

slika-preuzeta-sa-interneta3

Možda samo pravim preveliku dramu od svega toga. Plakaće, u to sam sigurna ali ne bih podnijela da znam da cijeli dan sjedi potištena u uglu sobe, okružena djecom i igračkama, brišući suze i tražeći mamu. Neka plače ali neka te suze budu iste kao one dok je bila sa bakom a mama joj šalje pusu jer mora na posao. To su one koje prođu, kao kad padneš i ustaneš, poslije i zaboraviš da si plakao.

Neću spavati noćas. Čini mi se da ja krećem u vrtić a ne ona. A voljela bih stajati sa strane i posmatrati je u igri sa vršnjacima, znati da li se osjeća odbačenom ili prihvaćenom. Voljela bih znati kome će se obratiti kad je neko gurne, kad joj otme igračku. Voljela bih joj reći da se mora boriti za sebe a ne plakati i tražiti pomoć. Lijepo mi je bilo kad sam je danas čula kako kumiću govori: „Molim te pomjeri se, hoću i ja da gledam“ ali kad on nije odreagovao, ona je zaplakala. I zaboljelo me je to jer će njeno molim te još bezbroj puta ostati nečujno, neprimjetno a suze joj neće pomoći.

Zato od sutra neka se bori za svoje mjesto pod suncem bez mame i tate iza leđa. Kad shvati da neka kome dotrčati, možda će dotrčati sama sebi i postati jača.