Mojih osam sati

Silom (dobrih) prilika sam kod kuće već mjesec dana. Ne radim, imam cijelih osam sati samoće i slobode da radim sve ono što volim i što nikada nemam vremena jer uvijek postoji nešto važnije i preče što mora da se završi.

Tako mi svako jutro počinje uz kafu sa mlijekom i rješavanje ukrštenica što, priznajem, dugo nisam radila. Onda sebi odredim prioritete za taj dan, šta se mora a šta može i šta bilo najbolje da uradim. Odradim sve zacrtano, bar od onog što se mora. Posvetim se i svojim ličnim zadovoljstvima mada, u mnogo manjoj mjeri, valjda nisam navikla. 

U početku sam uživala jer mi je bio potreban odmor i od mene same. I zaista sam odmorila. Vremenom, počela je da mi nedostaje ona gužva na poslu, zahtjevi koje nije moguće ispuniti, čak i one stranke sa kojima nikada ne možeš izaći na kraj. Počela mi je nedostajati jutarnja užurbanost dok svo troje pokušavamo da nađemo ono što tražimo, da se spremimo i u rekordnom roku krenemo u nove pobjede. Otvorim ormar pa pomislim da baš ovaj sako moram obući jer mi se sviđa a sad nemam priliku da ga nosim.

I taj cjelodnevni boravak kod kuće doveo je do toga da sve stižem (kako i ne bih), sve je pod kontrolom i nema nagomilanog veša i mrskih obaveza. Ali, od svega me najviše raduje činjenica da sad imam sasvim dovoljno vremena da se posvetim igri sa Njom. I uživamo kao nikada prije. Jer mama je već spremila i ručak i završila sve ostale obaveze pa sad ima vremena samo za Nju.

Advertisements

„Mama, igraj se sa mnom…“

Dok kuham prvu jutarnju kafu, tema o kojoj sam htjela da pišem ovog toplog petka, dobija svoj definitivan oblik. Riječi se slažu same od sebe, treba ih samo prenijeti u pisanom obliku. Njoj mlijeko i kakao, meni kafa i sve bi bilo potaman. Meni, ne i Njoj.

Zove me da se igramo. Slaže figurice, postavlja doručak igračkicama i moli me da joj se pridružim. Priznajem, nevoljno to radim, pristajem da je ne bih odbila a sve gledam na sat i pitam mogu li ići. Naravno da ne mogu. Uzimam kafu, pijuckam je uz igru i prepuštam se. Ja sam Elza, ona je Ana. Pravimo doručak, oblačimo se, zovemo prijatelje u goste, zalijevamo cvijeće… i u potpunosti zaboravljam šta sam ono htjela da radim uz kafu. Posebno kad mi, onako umilno, kaže: „Baš je lijepo kad se zajedno igramo“.

DSCN8505

U tom trenutku nije važno šta sam htjela da radim već ono što radim zajedno sa Njom. Sve moje potrebe i htjenja nisu vrijedni propuštanja tog izraza sreće i zadovoljstva kad istog trenutka ostavim sve i dođem da se mazim sa Njom jer baš to traži. I ove redove pišem u prekidima jer uvijek ima nešto važno da mi pokaže, želi da mi pročita priču o Anđelini balerini a ja njoj o Maloj sireni.

Ne mislim da ću je razmaziti. To osluškivanje i udovoljavanje Njenim potrebama do sad me dovelo samo do toga da sam više puta od Nje čula: „Mama, ja tebe slušam jer i ti slušaš mene“, „Hvala ti što mi sve dopustiš“, „Ti si najbolja mama na svijetu“…

Znam taj osjećaj kad je baš tvoja mama najbolja mama na svijetu i ne želim da propustim priliku da budem tako velika u Njenim očima kao što je meni moja mama u mojim očima…

Jedno mamino poslijepodne

Da mi je malo da se odmorim. Dok sam na poslu, i zaboravim šta me sve čeka kod kuće pa samo maštam kako ću prileći pa nastaviti laganim tempom. A onda dođem kući, dijete već na putu od vrtića prema kući plače zato što joj ništa nismo kupili, pa je gladna i nije gladna, hoće babi a babe nema kući pa opet u plač. Hoće da se igra ali nema s kim. I opet plače, ni sama ne zna zašto. A ja ne znam gdje bih prije, da li da se presvučem, osvježim, podgrijem ručak (ako ga, eto sreće, imam od juče), zategnem krevet ili pokupim sa poda sve ono što smo u trku jutros pobacali. I kad postavim sto, već pregladnila, Ona neće da jede, naravno da opet nije gladna. Ustvari, gladna je ali ne toga već čokolade koju mama ne da. Ni muž-puž nije gladan, kaže, bolje da nam skuham jednu kaficu da se malo opustimo. Opet Ona vrišti, hoće i ona kafu. Stavljam vodu i mlijeko, trčim u kupatilo, dok sam se vratila, sve iskipilo. I sve ispočetka.

Konačno smo vani, ručak se ohladio, pijemo kafu, sunce zalazi i na trenutak pomislim da sam u raju. Samo na trenutak. Dok Ona ne prospe mlijeko i kakao i ne zna da li više plače zbog majice sa likom Else i Ane ili zbog toga što će se mama ljutiti. Mama ustaje i naravno, pravi novu „kafu“ pored koje, ovaj put stoji. Sva je srećna jer će konačno sjesti i nastaviti sa odmorom ali Njoj se više ne pije kafa. Gladna je. I to makarona. Dobiće i makarone samo da bi mama dobila minut vremena. Dok su gotovi, mamina kafa se već ohladila, tata je svoju popio, ide malo leći, umoran je, zaboga.

Podgrijani ručak se vraća u frižider. Ponovo. Korpa puna veša a onaj od juče se još nije ni osušio. A tako mi treba da se malo posvetim sebi, da napišem nešto na ovom svom blogu koji me je i zaboravio. Tako mi treba da je sve čisto i uredno pa da krenem ispočetka. Da se resetujem. Ali, već je devet sati, borba sa tuširanjem, nipošto se ne smije prati kosa. Ali mora se brčkati i kupati bebe. Krevet je još pun onog veša od prekjuče, neispeglanog pa neka opet spava sa nama. Ionako nam u toku noći sama dođe.

Pidžama, priča i slatki snovi. Tako joj zavidim. Najviše je muči da li će sutra obući suknjicu ili helanke. Da li će se teti svidjeti njena nova barbika. I da li će mama ostati pored nje dok ne zaspi. Naravno da hoće.

A mama se budi, misli kako će na brzinu ispeglati veš i pokupiti igračke, spremiti se za spavanje i leći. Pogleda na sat, ne bi trebalo biti više od jedanaest, ali se šokira jer su tačno tri sata. Čemu sad da se sprema kad uskoro mora ustajati.

I tako vrijeme prolazi. Koliko sam samo puta poželjela da ne radim, da budem kod kuće sa svojim djetetom. I drži me to sve dok ne pričam sa mamama koje su kod kuće. Mamama koje su željne razgovora sa odraslima a koji se ne dotiču pelena, uspavljivanja, ručka i večere. Ni njima nije lako. Na istoj smo medalji samo sa dvije strane. Kad bismo kako mogle jedan mjesec da radimo pa mjesec da budemo kod kuće. Bile bismo idealne, i sebi i djeci…

Kako sam prestala biti svoja Ja a postala njena mama

Hladnoća siječe obraze dok biciklom jurim da što prije stignem kući – djetetu koje je već zaspalo, mužu koji radi, neispeglanom vešu i nedovršenom ručku. A neki glas doziva sa ramena: ‘Uspoooori’. Kako da usporim? Ko će nju pokriti, njemu spremiti večeru, veš srediti?

Ne tako davno, istim ovim biciklom sam dnevno prelazila i na desetine kilometara, stizala na sva dešavanja i imala kondicije da u jednom danu prepješačim cijeli grad. I nije mi bilo teško. Ugađala sam sebi i voljela sebe.

Večeras se spremam na pilates i skoro da odustajem jer je vani hladno a ja moram pješke ili biciklom. Smrznuću se, ne mogu ja to. Kad sam prestala biti avanturista a počela se plašiti zime? U isto vrijeme kad sam prestala biti svoja Ja a postala Njena mama! A nije moralo tako. Mogla sam pomiriti te dvije uloge dovoljno da obe budu zadovoljne. I ja i Ona kojoj sam mama.

U  poslednjem trenu odlučila sam da odem isključivo iz razloga što sam uplatila unaprijed a ionako idem na svaki drugi čas pa da mi ponovo ne propadne novac. A trebao  je razlog biti dobrobit za moje tijelo i duh, vrijeme provedeno sa samom sobom i odmorna glava za igru sa onom najdražom. Tada ne bih jurila da se što prije vratim. Usporila bih ili čak i zastala da pokupim koji kesten, udahnem onaj (ne tako hladan) vazduh, vidjela bih kako je jesen obojila grad predivnim bojama.

I zaista, zar se moramo odreći sebe kad postanemo majke, supruge? Ja sam se velikim dijelom odrekla ali ne krivicom drugih već isključivo svojim zaslugama i stavom da, ako se ne žrtvujem, nisam dobra majka. A jesam. Biću dobra i  kad odvojim sat vremena da čitam knjigu koja me opušta pa ću odmornija i raspoloženija biti bolja Njoj nego ona što sam bila juče – frustrirana i nezadovoljna jer nije oprala kosu zbog mnogo važnijeg posla. Usisavanja.

Nekada sam znala satima da čitam i pišem i to mi je hranilo dušu. Onda je došla Ona i knjige o bebama su neprimjetno ali odlučno zamijenile moj hobi. I tu sam negdje izgubila sebe.  U kupovini, trčeći od jedne police do druge, bez snage da probam majicu već je samo pokupim u nadi da neće biti prevelika. A zapravo, sve su postajale premalene dok sam se ja širila jer sam svoje nezadovoljstvo utapala u čokaladama u kasnim večernjim satima. Izgubila sam se i u ravnoj obući jer je tako udobnije i lakše trčati za Njom pa je postajala udobna i kad je Ona bila kući. Zajedno sa visinom pete spuštalo se i moje samopouzdanje.

Tek nakon njene navršene tri godine, počela sam da izvirujem iz hrpe igračaka i tražim put u svijet odraslih. Da obujem štikle i kad sam sa njom a trenerku ostavim za kućnu varijantu. Ostavila sam slikovnice i učlanila se u biblioteku. Prestala da se pitam šta će muž reći ako danas nema ručka, ionako ne ruča redovno i nikad ne prigovara. Pustila sam Nju da gleda crtani dok ja sama sa sobom pijem kafu i dogovaram se kako da se pomirimo.

I još uvijek nisam svoja Ja, još uvijek sam Njena mama i ta uloga mora biti na prvom mjestu. Ali onda kad odvojim jedan sat da budem svoja zašto da ga ne iskoristim najbolje što mogu umjesto da se pitam šta Ona sad radi, da li je gladna, žedna, pospana? Zašto se plašim zime u novembarskom predvečerju i oblačim kao da idem na sjeverni pol dok sjedam na bicikl a zapravo, vruće mi je i prije nego što sam krenula? Mogu biti i mama i svoja Ja samo da dopustim sama sebi da uživam u sitnicama i vremenu koje mi je dato. Njoj ću biti bolja, sebi sretnija a njemu ljepša.

Snježana G.M.

Nedeljom…

Nerijetko mi dosadi ona hrpa nereda koji raste od samog jutra do kasnih večernjih sati, ponekad je i ostavim pa sledećeg dana raste još više. I onda se nerviram jer gledam slike nekih savršenih soba, nonšalantno spuštena knjiga na satenskoj posteljini ogromnog kreveta. Ja ću to moći za 20 godina, možda ni tada. Sada moram ustati dovoljno rano da bih na vrijeme spremila doručak, užinu, ručak, da bih izašla vani i pustila male ruke da se isprljaju u blatu, da bih sortirala malu garderobu i spakovala je u kutije za koje više i nemam mjesta. Da bih napravila prostor za krevet jer već smo veliki, krevetac izlazi iz sobe. Nemam ja vremena za te savršene slike. Ionako traju koliko i jedan „škljoc“.

Danas je ipak nedelja. Zato sam uživala u svom savršenom neredu, u eksploziji boja. Izgubila sam se u tom šarenilu, poželjela da što duže traje, da uživam u svakom danu i sitnici baš kao što uživaju i oni. Jer znaju kako se to radi…

 

dsc_0033dsc_0029

Šta će mama raditi? Gledati u telefon!

Nisam ovisnica o društvenim mrežama. Bar sam mislila da nisam. Svakodnevno „virnem“ da vidim šta se dešava u virtuelnom svijetu, pročitam neku vijest, neki kraći motivacioni tekst ili nešto da me nasmije ili rasplače. Ali, nije da moram to da radim. Uz jutarnju kafu, otvorim FB, na desetine linkova ka, čini se, dobrim tekstovima koje obećavam sebi da ću kasnije otvoriti i pročitati jer sad nemam dovoljno vremena. I listam, listam, listam dok ne dođem do onog što sam vidjela i prethodni put. Ali i dalje listam. Zašto? Ne znam. Isti ritual primjenjujem i dok Nju ljuljuškam da zaspi pa kad se okrene prema meni, ja krijem telefon jer i ona mora da vidi šta je to. Uveče, kad uključim TV da potražim neki dobar film a obično ga ne pronađem, ja ponovo otvorim FB da vidim šta su zanimljivo označili moji fb prijatelji. Onda ponešto i pročitam, nešto bih i prokomentarisala ali na telefonu mi to ide presporo pa samo preskočim. Iz istog razloga sa telefona ne čitam ni blogove koje pratim a kad ih i pročitam bude mi krivo jer samo zatvorim stranicu a imala sam baš dobar komentar da ostavim.

Ponekad, u pozadini, čujem Nju kako me zove da se igramo zajedno. Nakon nekoliko mojih „Evo me, samo minut“, ostavim sve te važne informacije iz male spravice i igram se sa svojim djetetom. I osjećam se sjajno.

image-0-02-05-9ac94cfd0d86770ad7fd0a730aa3efe3bf655bd340f603bcd4af48385e07b557-v

Nedavno sam kupila ukrštenicu. Tako, nekoliko sedmica unazad, desilo se da Ona doručkuje a ja pored nje pijem kafu i ispunjavam ukrštenicu. I svidio mi se taj naš mali ritual za koji imamo priliku samo vikendom pa sam odlučila da nastavimo tako svaki vikend jer znam da će pamtiti sitnice koje zajedno radimo. Htjela sam da se, kad odraste, sjeti kako je sa svojom mamom vikendom obavezno sjedila za istim stolom dok je doručkovala a mama pila kafu i nešto pisala. Kao što ja imam lijepe uspomene iz djetinjstva, kad mama sjedi i plete a ja se igram bebica pored njenih nogu. To je sitnica ali meni posebna sitnica.

A onda mi je jednom rečenicom Ona probudila savjest i kao da me ošamarila mojim nesvjesnim postupcima. Jednog takvog vikenda, napravim joj doručak, sebi i njemu kafu, uzmem ukrštenicu i sve tako stoji na stolu. Upitam je, sva radosna, šta ćemo sad raditi. Kaže: „Jesti“, pitam je šta će mama raditi, „Piti kafu i gledati u telefon“. Ošamarila me činjenica da će me moje dijete takvu pamtiti kad odraste. I sve mojom krivicom.

Nisam ovisnik o društvenim mrežama niti o internet svijetu generalno. Mogu bez svega toga. Ali, kad mi je telefon pri ruci, nekako prsti sami lete, otključavaju ga, loguju se… Možda i jesam ovisnik. Šta god da je u pitanju, zašto sam dopustila da me Ona vidi kao mamu koja gleda u telefon!? Ne kao mamu koja kuha ručak, koja sprema kuću, koja piše, igra sa njom, šeta…

dscn7400

A možda mi je baš ovaj udarac trebao da shvatim da bespotrebno trošim vrijeme dok „pogledam samo još ovo“ umjesto da, kad stvarno želim nešto kvalitetno da pročitam ili pogledam, odvojim vrijeme i uradim baš to a vrijeme potrošeno na ono usputno „virkanje“ iskoristim da budem sa onom najdražom kojoj prečesto govorim „Sačekaj!“

Jedanaesti dan (neću da budem savršena) 

Ne znam zašto mi je tako teško ispuniti sebi data obećanja. Zašto je tako teško održati ritam koji omogućuje dobru organizaciju i mnogo više vremena?  Nekad izgubim volju, nekad nešto poremeti planove pa mi je teško vratiti se na kolosijek svakodnevnice. Deset dana sve ide svojim tokom i kuća je čista,  veš ispeglan, ručak spreman, dijete sretno, ne jedem slatko, imam energiju za sve, vježbam, družim se… Jedanaestog dana zastanem i već nema ručka, otvaram novu čokoladu dok puštam dijete da gleda crtani iako je kasno. Sve to da bih malo odmorila, samo jedan dan. I već sledećeg ispadam iz rutine i gubim volju da budem super organizovana i savršena u svemu. 

I baš tog jedanaestog dana se zapitam u čemu je smisao te sjajne organizacije kad u kući nema tragova da tu žive obični ljudi kojima se uglavnom ne da ustati pa ostave čašu na stolu preko noći, ne pokupe suđe odmah poslije ručka, ne vraćaju jakne u ormar, ne uče dijete da se igračke po svaku cijenu moraju pokupiti prije spavanja. 

Nema smisla u tome. Red u kući i dobra organizacija mogu biti samo podloga duševnom miru a pravi smisao života je voljeti svoj život. Uživati u njemu i živjeti punim plućima. Pisati. Čitati. Puštati zmaja. Dotaći oblake. 

Možda će izbjegavanje slatkog učiniti da imam više energije i možda će mi svakodnevno čista kuća donijeti spokoj ali čokolada i razbacane igračke će mi izmamiti osmijeh i upotpuniti sliku savršenstva onakvog kakvim ga ja vidim. Jer moj život je moj, jedan i jedini i želim da ga živim i da mu se radujem dok  malene ručice gase usisivač i odvlače me da „vidim nešto“