Šta to smeta roditeljima u vezi bebe?

Dok nemamo svoju djecu, ne razmišljamo mnogo o sitnicama koje život znače. Nekako mislimo, sve će to ići spontano (i hoće!), znaću ja šta treba i ne treba. I kad vidimo prijatelje sa djecom, prilazimo im i ne pitajući da li ćemo ga možda razbuditi, da li će plakati. Nerijetki su i oni koji tako prilaze nepoznatim ljudima i obraćaju se bebi. Dok je granica samo obraćanje, dobro je. A evo zašto ovo pišem.

Prije dva, tri mjeseca Ona je imala osip za koji smo prvo mislili da je od hrane, da bi nam pedijatrica postavila dijagnozu atopijski dermatitis. Za one koji ne znaju, koža bebe je isuviše suva i podložna je iritaciju pa zahtjeva posebnu njegu. Između ostalog, da je niko ne ljubi i ne dira po licu. Od tada ja, kao sumanuta, samo sklanjam ruke drugih ljudi sa njenog lica, glave i po ko zna koji put objašnjavam da nisam nikakva pomodarka niti cjepidlaka već da je dijete jednostavno osjetljivo i da je ne smiju dirati.

Pa zar ja uopšte moram ikome da objašnjavam zašto ne dozvoljavam nešto u vezi svog djeteta? Nema još ni devet mjeseci a u sedam dana sam dva puta dobila krem bananu za nju od dvije različite osobe i, na moju konstataciju da joj to još ne dajem, dobila sam isti odgovor: „Davala, ne davala, ješće ona to sama. Joj, kakve ste vi, mlade mame, kako su naša djeca odrasla na slatkom pa im ništa nije bilo.“ Pa, kad sama bude znala da traži, dozvoliću joj. Zašto bih sada zasipala dijete nezdravom hranom kad ne moram!?

Kad me pitaju kakva je, da li je naporno, ja odgovaram da nije ali nije ni lako jer u ovom periodu zahtjeva apsolutnu pažnju i posvećenost, ne sviđa joj se više da sjedi, ne želi da puza već bi gospođica odmah da hoda. I čim je spustim da sjedne, hoće da ustane i svom snagom vuče moju majicu i ne da mi da je ostavim. Kad sve to ispričam, kažu mi da je stavim u hodaljku. Ja kažem da neću i dobijem drski odgovor: „Pa onda se pati i nemoj da se žališ“. Nemam ja ništa protiv hodaljke niti roditelja koji su za nju ali ja neću i kraj priče.

 

Mogla bih danima pisati ali nemam vremena pa u nekoliko crtica želim da se podsjetim šta sigurno neću raditi (a neke nikad i nisam) kad su druga djeca u pitanju (a što meni redovno rade):

– ljubiti ih, čak ni u glavu

– razbuđivati ih dok ih roditelji uspavljuju

– objašnjavati mami djeteta koje plače, šta treba da uradi

– pitati mamu „da nije beba gladna/žedna?“

– dirati ih po ručicama jer ih svaka beba stavlja u usta pa vam to dođe kao da ste svoje ruke (koje su svašta dirale) stavili u ta mala usta

– kritikovati roditelje zato što se ophode prema bebi onako kako ja ne bih

– sa čuđenjem postavljati pitanja kao što su „zar još ne priča?“ „a gdje joj je kosa?“ „zašto je tako mršava/debela?“

– prilaziti nepoznatim ljudima i unositi se bebi u facu sa onim izrazom „bući, bući“

– smijati se bebećem plaču zbog prethodne stavke i govoriti kako je to slatko (a otići i ostaviti mamu da se bori sa prestrašenom bebom)

– i mnogo drugih stvari kojih ne mogu da se sjetim…